Par critica (Sanader, Červar, Obama)

Davno sam u postovima pisao o tome kako nam treba jedan jaki vođa, onaj koji bi se suprotstavio sistemu, onaj nepotkupljivi, onaj naš.

Nakon srednjoškolskih prosvjeda srce mi je zaigralo, stvarno, naivno sam povjerovao da će se nešto promjeniti u Hrvatskoj, da će se nešto pomaknuti…
No eto, gotovo pola godine nakon srednjoškolaca – ništa. Niti ičega ima na obzoru… Srednjoškolci su izigrani, vođe prosvjeda vjerovatno kupljeni, i od svega što je ministarstvo obećalo dobili su samo odgodu mature i smiješan site. Naravno, ministarstvo je obećalo moderan portal,  gotovo u potpunosti prepušten mladima na uređivanje… I eto, do danas – ništa.

Jesu li Vladajući još jednom namagarčili narod? Jesu.

Jeli ministar Primorac dao otkaz ljudima za koje je tvrdio da su ga obmanuli? Pogađate – nije.

Kako raditi s ljudima koji su te obmanuli? A valjda zna g.ministar…

I eto narode, dok nam uništavaju budućnost i dok nam se ministar šepuri sa “vlastitim” košuljama (valjda misli da ako nosi košulje s inicijalima je isto velik kao i Tito, Mitterrand ili Chirac) izgleda da još uvijek vrijedi ona „kruha i igara” a kako kruha nemamo, odnosno sve je skuplji, ostale su nam igre i to one Olimpijske.

No eto, uvijek ima onih koji pokušavaju postaviti nogu gdje god stignu pa čak dok nekome ide dobro. Tako su ovaj put napali čovjeka koji 50 sekundi prije kraja utakmice u kojoj ima napad i 2 gola razlike govori: „Idemo dečki, nećemo im dati loptu! Za Ivana!”. Samo neznam što je trebao, davati detaljan plan napada? Istina da Červar često stvara atmosferu da su „svi” protiv rukometaša pa su, po njegovom viđenju, protudržavni element, no ovaj put stvarno nije bilo osnove za bilokakav prigovor…

No, vratimo se mi na našeg vođu.

Dobar vođa nadahnjuje druge vjerom u sebe, ali odličan vođa nadahnjuje druge vjerom u njih same.
Thomas Jefferson

Odličan primjer modernog, zapadnog vođe je Barack Obama koji provodi politiku community buildinga nadahnjujući ljude da sami stvaraju politiku po onoj “misli globalno, djeluj lokalno“, te sebe stavlja u onu esencijalnu ulogu političara kao spone između javnog mijenja i javne politike. Formula jednostavno nepogrješiva, jer svatko stvara svoju politiku.

No, bi li takav političar mogao uspjeti kod nas? Na brdovitom Balkanu?

Sumnjam.

Previše naših ljudi po defaultu žele sebi osigurati egzistenciju, a kad osiguraju sebi hoće i svom bratu, sestri, susjedu, rodjaku, psu…

…tu nema sriće, sve je gluma, ljubav odnosi bujica tekućih računa…

Kod nas prolaze jedino radikalni vođe, uostalom prva stvar koja nam padne napamet kad netko kaze vođa su Milošević i Tuđman.

Nema ratobornih naroda, samo ratobornih vođa.
Ralph Bunche

Prvo moramo shvatiti što mi želimo, gdje vidimo Hrvatsku i Hrvate za 5, 10, 20 godina? Kad odredimo cilj, moramo naći vođu, onda sredstvo i svatko od nas mora prinjeti svoju žrtvu, tek onda nam se smiješe bolji dani.

Šta je sreća? Znati šta se hoće i strastveno to željeti.
Felicien Marceau

Dok to ne napravimo nema sreće, ne za Republiku Hrvatsku.

Treba li Hrvatskoj REVOLUCIJA???

Za početak bi vas zamolio da poslušate ovo http://www.youtube.com/watch?v=soeLHob5IJY

Definicija rijeci revolucija (Anićev rijecnik): korjenita promjena u političkim, društvenim i ekonomskim odnosima.

Slušam posljednje izjave dr. Ive Sanadera kako naređuje VLADI da istraži slučaj Faber – Getoš, slušam kako nam Ministar unutarnjih poslova lovi po planinama sa Haaškim optuzenikom, o tome kako Slovenija želi što prije rjesavanje hrvatskog pitanja, slušam o (vjerovatnoj) Institucionalnoj krizi u RH; i jednostavno ovo pitanje mi ne izlazi iz glave:

TREBA LI HRVATSKOJ REVOLUCIJA?

Nekako sto vise pricam sa ljudima u zadnje vrijeme (poglavito nakon izbora) sve vise njih mi (direktno i indirektno) govori kako Hrvatskoj treba promjena, mnogi kazu revolucija, ali vjerovatno mnogo njih nezna što to realno znači.

Revolucija bi značila (vrlo vjerovatnu) europsku izolaciju do normalizacije drzave, znacila bi sruseni imidz Hrvatske kao zapadne zemlje (jeste culi za neku nedavnu revoluciju na Zapadu?), i na kraju znacila bi krah gospodarstva.

Moze li Hrvatska, objektivno, sama sebi biti dovoljna?

Mozda. Vjerovatno vam ovaj odgovor zvuci kao SF, ali procitao sam negdje da, u teoriji, sa ekonomskog aspekta, Hrvatska moze pokriti 85% svojih potreba.

Pa dolazimo do pitanja, kome je gospodarski slaba Hrvatska u interesu?
Vjerovatno bi lakse pitanje bilo kome nije…

Pa opet, kako se boriti protiv toga? I dali se boriti uopce ili pustiti sve kvragu i reci: “A i tako nemozemo nista…” Jesu li tako razmisljali Proljecari 70-ih? Jesu li mislili das u samo kap u vodi ili kamen koji moze pokrenuti lavinu? Oni su imali vođe, ljude koji su jasno stali ispred njih, vodili ih i po cijenu života i pogodite što – uspjeli su.

Ima li danas, među nama, ljudi koji ce stati ispred nas, koji ce biti vizionari, oni koji ce svojim autoritetom voditi mase? Mislim da temeljna razlika ideja ove “naše revolucije” i one 70-ih je to sta se mi krijemo iza sigurnosti nasih monitora, proxya i pseudonima, a ti ljudi su zajedno godine prozivljavali, znali tocno kako disu ljudi, znali kako ih voditi – bili jedni od najmanje brace. A mi?

Tko bi od nas, objektivno, mogao stati pred 100 000 ljudi i reci sve ovo sta ovdje pisemo? Tko bi mogao izgovoriti rijeci “Ja vas volim i ja se s vama ponosim! Kad bih trebao birati dali cu s vama umjerti ili sa ovim strasilima zivjeti izabrao bih smrt!” koje je Gotovac izgovorio?

“Revolucijama je zapravo potreban jedan pasivan elemenat, materijalna osnova. Teorija se ostvaruje u jednom narodu samo ukoliko odgovara ostvarenju njegovih potreba.”
Karl Marx

Mnogo je pametnih ljudi u nasem narodu koji razmisljaju na slican ili identican nacin kao mi, i krenuli bi – da su vođeni, da jasno vide cilj.

A da bi netko jasno video cilj, mora jasno vidjeti sadasnjost, mora vidjeti zasto zeli revoluciju.

70-ih bilo je jasnih razloga, 90-ih unistavali su nase najmilije, a 2008.?

2008. “Sve sto imaju, sve sto piju, sve sto jedu – Vase je.” I trude se prodati sve, pa i sebe, samo da ih Del Ponte, Oli Rehn ili netko treci pogladi po glavi. A tko pita one koji ih placaju? Pitaju samo one koji im placaju vecere, vile, aute, ljubavnice, avione, i gradonacelnike Vukovara za vrijeme RS-a (Stanimirovic). Tko pita onih 4 milijuna jadnih dusa koji jedva spajaju kraj s krajem?

“Pita” ih se svake 4 godine, ali obicnom covjeku govore tako podlo, lazno, da ostane zbunjen, izgubljen – i u toj zbrci glasa za, po njegovom ispranom mozgu, “manje losu opciju”.

Mogao bih nastaviti ovako jos 100 stranica, ali za kraj – STA ČEMO NARODE?!

Kako se probiti do obicnog covjeka? Kako pokazati u cem je problem, sta nam rade? Kako pobjediti lobije i interese?

Vjerovatno ovaj moj post nece nista promjeniti, a mozda je to kamen koji ce pokrenuti lavinu…

I na kraju:

“Narod je de facto i de jure najviša vlast iznad koje nema drugih vlasti i izvor je svih drugih vlasti i odgovoran je samo pred Bogom.”
Johann Gottlieb Ficht