U Navarri se umiralo od srama
Srijeda, Travanj 30, 2008
30. kolovoza 1991.
Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže: „U Navarri se umiralo od srama.” Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.
Rekao je to Vlado Gotovac, čovjek vizionar, čovjek utopist.
28. Travnja 2008.
Gledam dogadjaje proteklih dana i ovo “U Navarri se umiralo od srama.” nikako da mi izadje iz glave… (Navarra je mjesto u Španjolskoj koje su tijekom građanskog rata zauzeli Francovi pristase.)
U zemlji u kojoj premijer na vlastitom stranackom izboru biva izabran jednoglasno (bez protukandidata naravno) i nakon toga govori kako je njegova stranka najdemokraticnija u Hrvata;
u zemlji u kojoj je iluzija pravne drzave, odnosno bilokakve drzave na vrhuncu;
u zemlji u kojoj vodstvo drzave gotovo cijeli radni dan provodi na domjenku u vezi s reizdanjem knjige o povijesti Hrvata (autor: ministar prosvjete i obrazovanja);
u zemlji u kojoj premijer trosi novce poreznih obveznika kako bi, zajedno s ministrom kulture proslavio 70. rodjendan dotičnog;
u zemlji u kojoj gradonacelnik najveceg mjesta na otoku obavlja svoju duznost 2 puta tjedno;
u zemlji u kojoj novinari laziraju atentate;
u zemlji u kojoj vladajuci uredjuju novine;
u zemlji u kojoj ministar vanjskih poslova prica jedan strani jezik;
u zemlji u kojoj ljudi prosvjeduju jer su gladni:
NETKO JE ODLUČIO PODIGNUTI GLAS!
Nisu valjda sindikati?! Ma ne… Imaju oni pametnijeg posla…
Nisu valjda studenti?! Ma ne… Oni nemaju vremena, moraju osigurati egzistenciju…
17 godisnjaci, da, oni “golobradi”, oni koji su do jucer bili djeca… ONI SU DIGLI GLAS.
Sam razlog je, po mojem misljenju – nebitan…
Bitna je jedna jedina stvar: vlast se uplasila, nasmrt. “Nezelimo biti pokusni kunici!” “Smrt maturi! Oda znanju i učenicima!” I slicni transparenti osinuli su ih poput groma iz vedra neba.
Bas su mislili da su uspjeli hipnotizirati sve pore drustva, umrtiviti i zadnje zivo tkivo, kad ih je skupina srednjoskolaca “internet generacije” (kojoj, hvala Bogu, i sam pripadam) obicnom “forvardusom” natjerala da pogaze vlastita misljenja.
E, da – a gdje su oni koji bi trebali brinuti? Pijuckaju Zlatan plavac i slusaju o Hrvatima iz Irana, ili Iraka?! Mah, kao da je bitno…
Istu vecer nas dragi ministar, shvativsi da je vrag odnio salu, vidno izgubljen i uplasen, izjavljuje kako je obmanut: “Pet državnih institucija i agencija trebalo je skrbiti o državnoj maturi, a ne ministarstvo – upozorio je Primorac. Čak je otvoreno priznao kako su ga neki od njegovih suradnika obmanuli jer su mu govorili je situacija s učenicima oko državne mature vrlo dobra.”
I dodaje: ” Zato je bilo ključno čuti što misle učenici. ”
Da ministre, bilo bi kad nebi morali izlaziti na ulicu da ih Vi cujete…
Kako imate obraza od sebe raditi zrtvu, kako vas nije sram krivnju svaljivati na svoje suradnike, kako niste vidjeli upozorenja?
Ne prije mjesec, nego godinu???
…mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama…
No, da se vratimo na pocetak… Vlado Gotovac… Kakve veze on ima s ovim?!
Njegov govor… Opet živi… Samo sa malo izmjenjenim subjektom…
Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. … Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!
Vlado Gotovac 18.9.1930. – 7.12.2000.
